("Ja ne plačem/ kiša pada, maleni moj")
Bila je sredina jula 2012. godine. Pošla sam na Mediteran da tražim ljude i pjesme. Na letu od Pariza do Marseja upoznala sam pilota Olivijea, koji se, umoran, upravo vratio s egzotične vožnje iz Singapura, i koji se kao putnik vraćao u rodni Avinjon. Pomislivši za mene da sam slobodna Ruskinja koja je krenula u Francusku da traži svoj zamak iz snova i romantičnog princa, Olivije je ozareno nastojao da mi pomogne u takvoj jednoj potrazi. Već se dogovorio sa svojim kolegom–pilotom na aktuelnom letu da me pošalje u njegovu kabinu i omogući mi taj privilegovani pogled na spuštanje u Marsej – blistavi velegrad – i mjesto zapljusnuto plavetnilom sa svih strana, sa po kojim elegantno usidrenim brodićem u koji tek treba ući i zaploviti. Opčinjena prizorom i željom da se u tom velegradu trajno nastanim, poželjela sam da sudbina umiješa svoje prste i učini da ostanem zarobljena u Marseju, koji mi se u trenutku slijetanja (a koji u mojim mislima još uvijek traje) učinio najljepšim gradom, najljepšom pjesmom na svijetu.
***
Vozač koji je trebalo da me prebaci od Marseja do Lodeva je kasnio. Pomislila sam da je stvarno "nešto odozgo" umiješalo prste i da će se sada dogoditi taj sudbonosni korak koji će učiniti da ja doživotno ostanem u Marseju. Šetajući se po aerodromu u potrazi za svojim vozačem kojem ni imena ni izgleda ne znam, ugledala sam najednom sebi jedno poznato lice. Bio je to kosovski pjesnik, Ali Podrimja, koji je u lijevoj ruci držao kartonsku crvenu fasciklu, iz koje je virilo odštampano pozivno pismo organizatora festivala poezije "Glasovi Mediterana" iz Lodeva, na koji sam i ja krenula. Laknulo mi je kad sam ga vidjela, pomislivši da i on sigurno čeka prevoz, što me je ohrabrilo u pomisli da ipak nisam sama. Podrimja je razgovarao s kosovskom pjesnikinjom, Ilire Zajmi, prstom joj pokazujući na broj telefona pri dnu papira. Prišla sam im, pokušavajući da stupim u razgovor. Doznala sam da njih dvoje, kao i ja, čekaju "Godo" prevoz do Lodeva. Ali, za razliku od mene, stigli su dva sata ranije.
"Uporno smo pozivali ovaj broj da vidimo šta nam je s prevozom... ali, izgleda da su nam u pozivnom pismu ostavili samo broj nekog fiksnog telefona koji zvoni, a na koji se niko živi ne javlja! Svo ovo čekanje na aerodromu i igranje gluvih telefona nije u redu!", Podrimja je rekao, i nakon kraće pauze, ljutito dodao: "E, da smo samo pametni, pa da im okrenemo leđa i vratimo se svi nazad! To bi trebalo i da uradimo!"
Podrimja je zatim iskoristio postojeću "čekajuću" poziciju da me priupita za svoje prijatelje iz Crne Gore – Jevrema, Balšu i Mladena Lompara. Ispričao mi je kako se, pomalo zabrinuto prije svoga puta za Francusku, neposredno čuo sa Jevremom Brkovićem. "Kako li ću, prijatelju, jadan ja, na put? Nešto mi se ne mili!", na šta mu je Jevrem ohrabrujuće odgovorio: "Lako, prijatelju, samo polako!"
Nakon toga mi se Podrimja pohvalio da mu uskoro izlazi knjiga poezije u Crnoj Gori, koju mu objavljuje njegov prijatelj Mladen Lompar. Iz tamne torbe izvadio je za mene Lomparovu knjigu poezije "Mit o izgubljenim dodirima", namjeravajući da mi je pokloni. "Obećao sam Mladenu da ću njegovu divnu knjigu da nosim u Francusku i dijelim je pjesnicima. Čekaj da ti napišem posvetu". I dok je meni Ali poklanjao tuđu knjigu poezije (Lompara), koju mu je ovaj poklonio prije godinu dana sa svojom posvetom (datiranoj na Cetinju, 03. 07. 2011, a koja je glasila: "Za dragog prijatelja Ali Podrimju, Srdačno, Ml. Lompar), na drugoj stranici iste te knjige je on sada ispisivao svoju posvetu za mene. Ja sam tada razmišljala o tome koliko li je samo ovaj čovjek još takvih "Mitova o izgubljenim dodirima" ponio sa sobom u Francusku da ih daruje i drugim pjesnicima? Punu torbu? Hm...
Najednom je Ilire došla blizu mene, blago me izdvojivši na stranu. "Tanja, moram nešto da ti kažem. Ali nije dobro. On uopšte nije u stanju za put. Gubi se, zaboravlja, i tvrdoglav je. Nas dvoje smo zajedno s Kosova doputovali. Doživjela sam razne neprijatnosti na putu. U Parizu mi se gubio, pa sam zvala policiju da ga nađu. Zbog toga sam jedva stigla na let za Marsej... Ne može Ali ovakav na put. To stvarno nije u redu". Ne znam zašto, ali ove Ilirine riječi sam dobro upamtila.
U tom trenutku je Nicola Frangione, italijanski pjesnik i vizuelni umjetnik, koji je na marsejskom aerodromu takođe čekao prevoz do Lodeva, došao do nas s radosnom novošću da je stigao vozač, koji će nas napokon odvesti u mediteranski gradić poezije. Ozareni što se pojavio "Godo", nas troje (ja, Ilire i Nicola) nismo u tom trenutku radosti i poleta, nažalost, bili ni svjesni činjenice koja će se za nepuna dva dana ispostaviti tragičnom – da će nas jedan drugi "Godo" zauvijek napustiti – Ali Podrimja.
***
Lodev. Jutro miriše na sunce. Budim se u želji da otkrijem Mediteran, da otkrijem pjesme.
"Možda ovo nije Mediteran, nego Vavilon, ali se svi dobro razumijemo, jer govorimo jezikom poezije", kazala mi je za doručkom prijateljica iz Engleske, Alexandra Buchler, s kojom sam se zadnji put vidjela prošloga ljeta u Njemačkoj. "Poslala sam dva Engleza koji govore francuski ovdje u Lodev da volontiraju menadžerima festivala. Plaćena im je karta i smještaj. Ispostavilo se da je to bio puni pogodak! Falili su im prevodioci!"
***
"Jesi li vidjela antologiju?!" – pitao me je Ali Podrimja kad smo se tog jutra sreli ispred kancelarije festivala. Podrimja je u ruci držao antologiju poezije pjesnikaučesnika festivala koju je objavio naš organizator u Lodevu. "Lijepe korice! Žute. Čitaću", odgovorila sam Aliju. "Hm... I to mi je neka antologija!", Podrimja je zabezeknuto dodao. "Kako?" – nije mi bila jasna njegova reakcija. "Stavili su unutra samo jednu moju pjesmu!"- nastavio je. "Ali, objavili su svima nama po jednu pjesmu u antologiji! Takav je prethodno i bio dogovor s organizatorom– da im pošaljemo jednu svoju pjesmu za antologiju, a ostatak pjesama ide glumcima za čitanje na našem nastupu", pokušavala sam da podsjetim Alija. No, izgleda da me on ništa nije slušao. "Ništa ovo ne valja! Samo jedna pjesma! I ovo mi je neka antologija!" – uporno je ponavljao.
Uskoro smo se ja i Podrimja našli s Ilire Zajmi, književnicom Adeline Yzac i glumicom Fabienne Bargelli, zajedno se zaputivši do dvorišta jedne škole u Lodevu, gdje je svakodnevno bio serviran festivalski ručak. Za središnjim stolom su sjedjeli naši prijatelji – pjesnici: Darija Žilić iz Hrvatske, Mile Stojić sa svojom suprugom Hasijom iz BH, i Jovica Ivanovski iz Makedonije. Naše maleno i radosno "komšijsko" društvo se brzo proširilo. Do mene je sjeo izraelski pjesnik, Mordechai Geldman, a naspram njega i Albert Mestres iz Španije.
"Amir Or? Otkud ga ti znaš?", pitao me je Geldman.
"Ne znam ga lično. Znam da je zgodan".
"Jeste zgodan, ali danas ne toliko kao nekad što je bio. Ja i Or smo prijatelji. On je vrlo popularan. Knjige su mu prevođene i objavljivane na tridesetak svjetskih jezika. A moje samo u Izraelu. No, u Izraelu mene više cijene od Amira Ora. Imam te nacionalne nagrade za poeziju koje on nema." – rekao mi je Geldman za ručkom. "Amir Or", pojašnjavao mi je dalje Geldman, umije dobro da se nametne. Ima razvijene menadžerske sklonosti. Zbog toga je on danas i poznatiji van Izraela. A mene van Izraela niko ne zna"- argumentovano mi je objašnjavao Geldman.
***
Tog kasnog popodneva, dok sam se zajedno s dragom Darijim Žilić spremala otići na koncert portugalske fado pjevačice Misije, neobjašnivo su mi kroz glavu proletjeli stihovi Podrimje "Ja ne plačem/ kiša pada, maleni moj". Ponavljala sam ih više puta u sebi, proizvodeći čudnu melodiju. Divni stihovi! Razmišljala sam o tome koliko je jaka samo bila pjesnikova želja da poezijom prekrije vlastitu bol i suze zamijeni kišom. Tečnost mu je poslužila kao metafora za bol... Hm, kapljice patnje, koliko god neke pjesme Podrimje da su namjeravale biti srećno obojene, ipak su se u njima iznutra nazirale.
***
"Iz prve nam nabroj pet engleskih pjesnika! Zanima nas tvoj odgovor"- pitao me je bračni par West iz Škotske, koji svake godine pređe put iz Škotske u Francusku samo da bi pratio sadržaje festivala. Ja sam im se činila interesantnom osobom za razgovor.
"Ovo me davno niko nije pitao" – pomislila sam u sebi. "Hm..." No, odmah sam se u tom trenutku prisjetila svoje "najuže struke" – engleskih predromantičara i mlađih romantičara, zbog čega sam bračnom paru West i odgovorila s: "Blake, Burns, Byron, Shelley i Keats".
"A, ne"- uzvrati mi gospođa West. "Burns nije bio Englez, već Škot. A znaš li da je Burns imao brojne ljubvanice?"
"O, da. Burns je pisao škotskim dijalektom, koji mi je isprva bio vrlo nerazumljiv, kao što mi je i John Milington Syngov irski dijalekat iz njegovih drama isprva takođe bio težak za prilagođavanje ... No, navikla sam se na sve to vrlo brzo i onda mi nije bilo problem čitati ih. Stoga i smetnem s uma činjenicu da je Burns bio Škot, a Syng Irac".
***
Sjutradan sam ispred kancelarije festivala u neko doba srela Ilire Zajmi, koja mi je uznemireno kazala da je Podrimja nestao. "Kako nestao?", nijesam najbolje shvatala šta mi govori. "Pa, nema ga nigdje. Ja sam znala da će se nešto tako desiti. Sjećaš se da sam na samom početku upozoravala na njegovo ponašanje? On je uspio juče da se vidi i popije kafu sa svojim prijateljem Albancem koji živi ovdje negdje u blizini Lodeva.... Nakon toga je imao nastup... i niko ga poslije nije vidio". Na Ilirin uzurpirajući ton ja nijesam reagovala. Sjetila sam se kako je Ali već na marsejskom aerodromu, pomalo ogorčen na organizatora, počeo da gaji zamisao o povratku nazad na Kosovo (Interesantno, u antologiji i programu festivala on se zvanično vodio da je iz Albanije.). Sličan ton imao je Ali i dan nakon toga, kada mi je govorio o svom nezadovoljstvu antologijom festivala. Stoga sam ja na Ilirine riječi odmah u sebi formirala sliku Podrimje s torbakom na leđima kako ide nazad na Kosovo, što sam tumačila njegovom vlastitom željom da skrene pažnju na sebe. "Moja Ilire, brzo ćemo ga mi naći. Ne brini ti ništa za njega. Njemu je mnogo bolje nego što je meni i tebi zajedno", smireno sam joj odgovorila.
***
"Sahrani me u more!"- stih je iz pjesme "Carpasia" odličnog pjesnika s Kipra, Jenana Selçuka, takođe učesnika festivala. Sjedim na klupi ispred katedrale u Lodevu i čitam rukopis njegove poezije na engleskom (prepjev sa turskog) koji mi je on dao. On piše erotsku poeziju, pri čemu mu je more vječita inspiracija, mjesto rađanja i umiranja, ali i metafora za tijelo žene. On se moru udvara, prilazi mu, opipava ga, vodi ljubav sa njim. Na drugom mjestu Selçuk kaže: "Kad smo pojeli sav kruh/ počeli smo da jedemo more". Selçuk je, izgleda, našao svoj Mediteran.
***
Kako je vrijeme odmicalo, situacija sa Podrimjom počela je da poprima ton ozbiljnog. Pojačala se kontrola na graničnim prijelazima. Obavještenja o njegovom nestanku postavljana su i kačena svuda po Lodevu (po zidovima zgrada, autima, po drveću, parkovima...) s njegovom fotografijom i tekstom koji je glasio: "Nestao. Ako vidite ovoga čovjeka, pozovite 17 (broj policije) ili 04 67 44 00 25 (broj direkcije festivala – isti onaj broj s dna papira na koji je Ali prstom pokazivao Iliri onoga dana na marsejskom aerodromu). Na kraju obavještenja je stajala poruka "Govori albanski".
Ovo "Govori albanski" bio je sudbonosni faktor za Podrimju u Lodevu. Naime, on se na dan svog nestanka zaputio u višesatnu šetnju. Primijetivši da ga nema, direkcija festivala ga je pozvala na mobilni telefon da provjeri gdje je. Podrimja se javio, ali je govorio albanski, zbog čega ga nisu razumjeli. Nakon tog prvog neuspjelog poziva, kasnije je uslijedio i drugi od strane organizatora, nakon par sati i treći i četvrti – ali je telefon Podrimje tada već bio ugašen. I slutnje o najgorem počele su tiho da se rasplamsavaju.
***
"Idemo ja i ti u onu staru kafanu kraj katedrale da probaš "pir"!", kazala mi je nakon našeg razgovora na sceni, moderatorka Linda Maria Baros, moja vršnjakinja i dobitnica više prestižnih francuskih nagrada za poeziju.
"Hoću! A šta je "pir"?"
"Mješavina francuskog crvenog vina sa slatkim sokom. To moraš da probaš! Uz to obavezni dodatak za grickanje – suvo voće".
"Obavezno! Idemo!"
...
"Ja sam iz Rumunije", kazala mi je Linda Maria Baros, dok smo sjedjeli u kafani i ispijali francuski pir. "Moj otac, koji je izdavač, želio je da mi obezbijedi solidno obrazovanje, pa me je poslao u Pariz na Sorbonu na studije komparativne književnosti, gdje sam nastavila i dalje školovanje. Sada sam doktorant, i još uvijek, eto, živim u Parizu. Ovdje ću, mislim, kasnije i ostati.
"A na kojem jeziku pišeš – na rumunskom ili na francuskom?"
"Na francuskom".
***
Uslijedila je ozbiljna potraga za Podrimjom – prizori sa psima vodičima koji pretražuju svaki ćošak grada i okoline, i helikopteri koji kruže nad rastuženim gradićem poezije. Činjenica da je u ovaj majušni grad poezije i ljudi došao brzo i Podrimjin sin iz Amsterdama, kao i konzul iz ambasade Kosova u Parizu – dodatno je uozbiljila čitavu situaciju. Kosovski pjesnik ipak nije pošao s torbakom nazad svome domu, kako sam ja to isprva mislila. No, na najgore nijesam ni pomišljala.
"Da li se u Alijevoj poeziji mogu naći tragovi kojima se zaputio?", pitala sam grčkog pjesnika, Dimitrisa Angelisa, iza čijeg pogleda se uočavao prizor zalaska sunca. "Hm", pomislila sam onda, "zemlja, planina, cvijet, sunce – sve je oko nas baš kao i u poeziji Alija Podrimje. Baš sve".
"Šta ako je on ušao u svoju pjesmu, zagubio se, i sada ne umije nazad da se vrati?", pitala sam dalje grčkog pjesnika.
"A šta ako njegove pjesme traže sada njega na sve strane?", pitanjem mi je odgovorio Angelis.
***
"Samira, koji je tvoj maternji jezik?", pitala sam pjesnikinju Samiru Negrouche iz Alžira.
"Nemam jedan maternji, već tri: arapski, berberski i francuski. Uz to, u školi sam učila još i engleski i italijanski".
"A na kojem jeziku pišeš?"
"Na francuskom".
"Zašto ne pišeš na arapskom"?
"Arapski govorim u kući, berberski kad idem u trgovinu, a na francuskom se najbolje izražavam. Francuski je jezik kulture".
"A ti, Brahime?", pitala sam Brahima Thazagartija, takođe pjesnika iz Alžira.
"Ja pišem isključivo na arapskom".
***
Tijelo Podrimje su pronašli kako spava zemljinim snom. Tako kažu pjesnici. No, rezultati autopsije sprovedene u Francuskoj kažu da je dehidracija bila uzrok njegove smrti. Naime, Podrimja se, kako se dalje u nalazu autopsije ističe, zaputio u šetnju, stigavši do jedne šume udaljene čak nekih 4 km od Lodeva. U tom trenutku je on izgubio orijentaciju i polako je u njegovom tijelu došlo do dehidracije, koja je i uzrok smrti.
Uprava festivala je priredila omaž Podrimji u čast, na kojem su govorili francuski zvaničnici i pjesnici. Omažu su prisustvovali i Alijin sin koji je došao prije par dana iz Amsterdama, sa svojom đevojkom. Obojema sam uputila najdublje saučešće. Đevojka mi je rekla da je ona deset godina u vezi sa Alijevim sinom, i da je jako dobro poznavala Alija.
Nakon omaža smo se upisivali u Knjigu žalosti. "Počivaj u miru, prijatelju svih nas", bila je moja posljednja poruka za Alija, koju sam dodatno ukrasila istim onim njegovim stihovima koji su me prije par dana neobjašnjivo opsjedali: "Ja ne plačem / Kiša pada, maleni moj".
Mili naš pjesnik umro je sam, u tuđoj zemlji, nesvjesno onemogućivši sebi da bude spašen jednim telefonskim pozivom.
***
Vraćajući se u Crnu Goru, opet sam prošla kroz Marsej – onaj isti velegrad koji sam prije par dana privilegovano posmatrala iz zraka, s željom da se trajno nastanim u njemu. Isti taj Marsej za mene u tom trenutku nije više bio "najljepši grad na svijetu", niti "najljepša pjesma na svijetu". Isti taj Marsej se za mene tada simbolično pretvorio u sami naslov Lomparove knjige koju mi je upravo u njemu Podrimja i poklonio – u jedan "mit o izgubljenim dodirima", u sjećanje na izgubljene trenutke.
***
"Dragi prijatelju, nisam mogao da zaboravim ovu knjigu, pa odlučio sam da treba doneti ovu divnu knjigu, brate moj. Ipak mi ćemo pobediti zajedno"- iz svoje radne sobe u Podgorici čitam te nečitko napisane Alijeve riječi posvete za mene.
U tom trenutku uzimam i gledam u moju i Alijevu zajedničku fotografiju, snimljenu na dan njegovog nestanka. Zemlja, planina, cvijet, sunce – sve je oko nas isto kao i u njegovoj poeziji, izuzev jednog doista lucidnog detalja – moje oči su sklopljene, a njegove široko otvorene. Tumačenja ove fotografije može imati bezbroj. Jedno od njih sugeriše da smo nas dvoje zajedno osjetili nečujno došunjavanje smrti, zbog čega sam ja i sklopila svoje sanjajuće oči da ne gledam u njene korake, dok ih je Podrimja hrabro otvorio, pohrlivši pravo k njenim raširenim rukama.
***
Na Mediteran sam pošla da tražim ljude i pjesme. Pjesme sam našla, ljude izgubila.
Bila je sredina jula 2012. godine. Pošla sam na Mediteran da tražim ljude i pjesme. Na letu od Pariza do Marseja upoznala sam pilota Olivijea, koji se, umoran, upravo vratio s egzotične vožnje iz Singapura, i koji se kao putnik vraćao u rodni Avinjon. Pomislivši za mene da sam slobodna Ruskinja koja je krenula u Francusku da traži svoj zamak iz snova i romantičnog princa, Olivije je ozareno nastojao da mi pomogne u takvoj jednoj potrazi. Već se dogovorio sa svojim kolegom–pilotom na aktuelnom letu da me pošalje u njegovu kabinu i omogući mi taj privilegovani pogled na spuštanje u Marsej – blistavi velegrad – i mjesto zapljusnuto plavetnilom sa svih strana, sa po kojim elegantno usidrenim brodićem u koji tek treba ući i zaploviti. Opčinjena prizorom i željom da se u tom velegradu trajno nastanim, poželjela sam da sudbina umiješa svoje prste i učini da ostanem zarobljena u Marseju, koji mi se u trenutku slijetanja (a koji u mojim mislima još uvijek traje) učinio najljepšim gradom, najljepšom pjesmom na svijetu.
***
Vozač koji je trebalo da me prebaci od Marseja do Lodeva je kasnio. Pomislila sam da je stvarno "nešto odozgo" umiješalo prste i da će se sada dogoditi taj sudbonosni korak koji će učiniti da ja doživotno ostanem u Marseju. Šetajući se po aerodromu u potrazi za svojim vozačem kojem ni imena ni izgleda ne znam, ugledala sam najednom sebi jedno poznato lice. Bio je to kosovski pjesnik, Ali Podrimja, koji je u lijevoj ruci držao kartonsku crvenu fasciklu, iz koje je virilo odštampano pozivno pismo organizatora festivala poezije "Glasovi Mediterana" iz Lodeva, na koji sam i ja krenula. Laknulo mi je kad sam ga vidjela, pomislivši da i on sigurno čeka prevoz, što me je ohrabrilo u pomisli da ipak nisam sama. Podrimja je razgovarao s kosovskom pjesnikinjom, Ilire Zajmi, prstom joj pokazujući na broj telefona pri dnu papira. Prišla sam im, pokušavajući da stupim u razgovor. Doznala sam da njih dvoje, kao i ja, čekaju "Godo" prevoz do Lodeva. Ali, za razliku od mene, stigli su dva sata ranije.
"Uporno smo pozivali ovaj broj da vidimo šta nam je s prevozom... ali, izgleda da su nam u pozivnom pismu ostavili samo broj nekog fiksnog telefona koji zvoni, a na koji se niko živi ne javlja! Svo ovo čekanje na aerodromu i igranje gluvih telefona nije u redu!", Podrimja je rekao, i nakon kraće pauze, ljutito dodao: "E, da smo samo pametni, pa da im okrenemo leđa i vratimo se svi nazad! To bi trebalo i da uradimo!"
Podrimja je zatim iskoristio postojeću "čekajuću" poziciju da me priupita za svoje prijatelje iz Crne Gore – Jevrema, Balšu i Mladena Lompara. Ispričao mi je kako se, pomalo zabrinuto prije svoga puta za Francusku, neposredno čuo sa Jevremom Brkovićem. "Kako li ću, prijatelju, jadan ja, na put? Nešto mi se ne mili!", na šta mu je Jevrem ohrabrujuće odgovorio: "Lako, prijatelju, samo polako!"
Nakon toga mi se Podrimja pohvalio da mu uskoro izlazi knjiga poezije u Crnoj Gori, koju mu objavljuje njegov prijatelj Mladen Lompar. Iz tamne torbe izvadio je za mene Lomparovu knjigu poezije "Mit o izgubljenim dodirima", namjeravajući da mi je pokloni. "Obećao sam Mladenu da ću njegovu divnu knjigu da nosim u Francusku i dijelim je pjesnicima. Čekaj da ti napišem posvetu". I dok je meni Ali poklanjao tuđu knjigu poezije (Lompara), koju mu je ovaj poklonio prije godinu dana sa svojom posvetom (datiranoj na Cetinju, 03. 07. 2011, a koja je glasila: "Za dragog prijatelja Ali Podrimju, Srdačno, Ml. Lompar), na drugoj stranici iste te knjige je on sada ispisivao svoju posvetu za mene. Ja sam tada razmišljala o tome koliko li je samo ovaj čovjek još takvih "Mitova o izgubljenim dodirima" ponio sa sobom u Francusku da ih daruje i drugim pjesnicima? Punu torbu? Hm...
Najednom je Ilire došla blizu mene, blago me izdvojivši na stranu. "Tanja, moram nešto da ti kažem. Ali nije dobro. On uopšte nije u stanju za put. Gubi se, zaboravlja, i tvrdoglav je. Nas dvoje smo zajedno s Kosova doputovali. Doživjela sam razne neprijatnosti na putu. U Parizu mi se gubio, pa sam zvala policiju da ga nađu. Zbog toga sam jedva stigla na let za Marsej... Ne može Ali ovakav na put. To stvarno nije u redu". Ne znam zašto, ali ove Ilirine riječi sam dobro upamtila.
U tom trenutku je Nicola Frangione, italijanski pjesnik i vizuelni umjetnik, koji je na marsejskom aerodromu takođe čekao prevoz do Lodeva, došao do nas s radosnom novošću da je stigao vozač, koji će nas napokon odvesti u mediteranski gradić poezije. Ozareni što se pojavio "Godo", nas troje (ja, Ilire i Nicola) nismo u tom trenutku radosti i poleta, nažalost, bili ni svjesni činjenice koja će se za nepuna dva dana ispostaviti tragičnom – da će nas jedan drugi "Godo" zauvijek napustiti – Ali Podrimja.
***
Lodev. Jutro miriše na sunce. Budim se u želji da otkrijem Mediteran, da otkrijem pjesme.
"Možda ovo nije Mediteran, nego Vavilon, ali se svi dobro razumijemo, jer govorimo jezikom poezije", kazala mi je za doručkom prijateljica iz Engleske, Alexandra Buchler, s kojom sam se zadnji put vidjela prošloga ljeta u Njemačkoj. "Poslala sam dva Engleza koji govore francuski ovdje u Lodev da volontiraju menadžerima festivala. Plaćena im je karta i smještaj. Ispostavilo se da je to bio puni pogodak! Falili su im prevodioci!"
***
"Jesi li vidjela antologiju?!" – pitao me je Ali Podrimja kad smo se tog jutra sreli ispred kancelarije festivala. Podrimja je u ruci držao antologiju poezije pjesnikaučesnika festivala koju je objavio naš organizator u Lodevu. "Lijepe korice! Žute. Čitaću", odgovorila sam Aliju. "Hm... I to mi je neka antologija!", Podrimja je zabezeknuto dodao. "Kako?" – nije mi bila jasna njegova reakcija. "Stavili su unutra samo jednu moju pjesmu!"- nastavio je. "Ali, objavili su svima nama po jednu pjesmu u antologiji! Takav je prethodno i bio dogovor s organizatorom– da im pošaljemo jednu svoju pjesmu za antologiju, a ostatak pjesama ide glumcima za čitanje na našem nastupu", pokušavala sam da podsjetim Alija. No, izgleda da me on ništa nije slušao. "Ništa ovo ne valja! Samo jedna pjesma! I ovo mi je neka antologija!" – uporno je ponavljao.
Uskoro smo se ja i Podrimja našli s Ilire Zajmi, književnicom Adeline Yzac i glumicom Fabienne Bargelli, zajedno se zaputivši do dvorišta jedne škole u Lodevu, gdje je svakodnevno bio serviran festivalski ručak. Za središnjim stolom su sjedjeli naši prijatelji – pjesnici: Darija Žilić iz Hrvatske, Mile Stojić sa svojom suprugom Hasijom iz BH, i Jovica Ivanovski iz Makedonije. Naše maleno i radosno "komšijsko" društvo se brzo proširilo. Do mene je sjeo izraelski pjesnik, Mordechai Geldman, a naspram njega i Albert Mestres iz Španije.
"Amir Or? Otkud ga ti znaš?", pitao me je Geldman.
"Ne znam ga lično. Znam da je zgodan".
"Jeste zgodan, ali danas ne toliko kao nekad što je bio. Ja i Or smo prijatelji. On je vrlo popularan. Knjige su mu prevođene i objavljivane na tridesetak svjetskih jezika. A moje samo u Izraelu. No, u Izraelu mene više cijene od Amira Ora. Imam te nacionalne nagrade za poeziju koje on nema." – rekao mi je Geldman za ručkom. "Amir Or", pojašnjavao mi je dalje Geldman, umije dobro da se nametne. Ima razvijene menadžerske sklonosti. Zbog toga je on danas i poznatiji van Izraela. A mene van Izraela niko ne zna"- argumentovano mi je objašnjavao Geldman.
***
Tog kasnog popodneva, dok sam se zajedno s dragom Darijim Žilić spremala otići na koncert portugalske fado pjevačice Misije, neobjašnivo su mi kroz glavu proletjeli stihovi Podrimje "Ja ne plačem/ kiša pada, maleni moj". Ponavljala sam ih više puta u sebi, proizvodeći čudnu melodiju. Divni stihovi! Razmišljala sam o tome koliko je jaka samo bila pjesnikova želja da poezijom prekrije vlastitu bol i suze zamijeni kišom. Tečnost mu je poslužila kao metafora za bol... Hm, kapljice patnje, koliko god neke pjesme Podrimje da su namjeravale biti srećno obojene, ipak su se u njima iznutra nazirale.
***
"Iz prve nam nabroj pet engleskih pjesnika! Zanima nas tvoj odgovor"- pitao me je bračni par West iz Škotske, koji svake godine pređe put iz Škotske u Francusku samo da bi pratio sadržaje festivala. Ja sam im se činila interesantnom osobom za razgovor.
"Ovo me davno niko nije pitao" – pomislila sam u sebi. "Hm..." No, odmah sam se u tom trenutku prisjetila svoje "najuže struke" – engleskih predromantičara i mlađih romantičara, zbog čega sam bračnom paru West i odgovorila s: "Blake, Burns, Byron, Shelley i Keats".
"A, ne"- uzvrati mi gospođa West. "Burns nije bio Englez, već Škot. A znaš li da je Burns imao brojne ljubvanice?"
"O, da. Burns je pisao škotskim dijalektom, koji mi je isprva bio vrlo nerazumljiv, kao što mi je i John Milington Syngov irski dijalekat iz njegovih drama isprva takođe bio težak za prilagođavanje ... No, navikla sam se na sve to vrlo brzo i onda mi nije bilo problem čitati ih. Stoga i smetnem s uma činjenicu da je Burns bio Škot, a Syng Irac".
***
Sjutradan sam ispred kancelarije festivala u neko doba srela Ilire Zajmi, koja mi je uznemireno kazala da je Podrimja nestao. "Kako nestao?", nijesam najbolje shvatala šta mi govori. "Pa, nema ga nigdje. Ja sam znala da će se nešto tako desiti. Sjećaš se da sam na samom početku upozoravala na njegovo ponašanje? On je uspio juče da se vidi i popije kafu sa svojim prijateljem Albancem koji živi ovdje negdje u blizini Lodeva.... Nakon toga je imao nastup... i niko ga poslije nije vidio". Na Ilirin uzurpirajući ton ja nijesam reagovala. Sjetila sam se kako je Ali već na marsejskom aerodromu, pomalo ogorčen na organizatora, počeo da gaji zamisao o povratku nazad na Kosovo (Interesantno, u antologiji i programu festivala on se zvanično vodio da je iz Albanije.). Sličan ton imao je Ali i dan nakon toga, kada mi je govorio o svom nezadovoljstvu antologijom festivala. Stoga sam ja na Ilirine riječi odmah u sebi formirala sliku Podrimje s torbakom na leđima kako ide nazad na Kosovo, što sam tumačila njegovom vlastitom željom da skrene pažnju na sebe. "Moja Ilire, brzo ćemo ga mi naći. Ne brini ti ništa za njega. Njemu je mnogo bolje nego što je meni i tebi zajedno", smireno sam joj odgovorila.
***
"Sahrani me u more!"- stih je iz pjesme "Carpasia" odličnog pjesnika s Kipra, Jenana Selçuka, takođe učesnika festivala. Sjedim na klupi ispred katedrale u Lodevu i čitam rukopis njegove poezije na engleskom (prepjev sa turskog) koji mi je on dao. On piše erotsku poeziju, pri čemu mu je more vječita inspiracija, mjesto rađanja i umiranja, ali i metafora za tijelo žene. On se moru udvara, prilazi mu, opipava ga, vodi ljubav sa njim. Na drugom mjestu Selçuk kaže: "Kad smo pojeli sav kruh/ počeli smo da jedemo more". Selçuk je, izgleda, našao svoj Mediteran.
***
Kako je vrijeme odmicalo, situacija sa Podrimjom počela je da poprima ton ozbiljnog. Pojačala se kontrola na graničnim prijelazima. Obavještenja o njegovom nestanku postavljana su i kačena svuda po Lodevu (po zidovima zgrada, autima, po drveću, parkovima...) s njegovom fotografijom i tekstom koji je glasio: "Nestao. Ako vidite ovoga čovjeka, pozovite 17 (broj policije) ili 04 67 44 00 25 (broj direkcije festivala – isti onaj broj s dna papira na koji je Ali prstom pokazivao Iliri onoga dana na marsejskom aerodromu). Na kraju obavještenja je stajala poruka "Govori albanski".
Ovo "Govori albanski" bio je sudbonosni faktor za Podrimju u Lodevu. Naime, on se na dan svog nestanka zaputio u višesatnu šetnju. Primijetivši da ga nema, direkcija festivala ga je pozvala na mobilni telefon da provjeri gdje je. Podrimja se javio, ali je govorio albanski, zbog čega ga nisu razumjeli. Nakon tog prvog neuspjelog poziva, kasnije je uslijedio i drugi od strane organizatora, nakon par sati i treći i četvrti – ali je telefon Podrimje tada već bio ugašen. I slutnje o najgorem počele su tiho da se rasplamsavaju.
***
"Idemo ja i ti u onu staru kafanu kraj katedrale da probaš "pir"!", kazala mi je nakon našeg razgovora na sceni, moderatorka Linda Maria Baros, moja vršnjakinja i dobitnica više prestižnih francuskih nagrada za poeziju.
"Hoću! A šta je "pir"?"
"Mješavina francuskog crvenog vina sa slatkim sokom. To moraš da probaš! Uz to obavezni dodatak za grickanje – suvo voće".
"Obavezno! Idemo!"
...
"Ja sam iz Rumunije", kazala mi je Linda Maria Baros, dok smo sjedjeli u kafani i ispijali francuski pir. "Moj otac, koji je izdavač, želio je da mi obezbijedi solidno obrazovanje, pa me je poslao u Pariz na Sorbonu na studije komparativne književnosti, gdje sam nastavila i dalje školovanje. Sada sam doktorant, i još uvijek, eto, živim u Parizu. Ovdje ću, mislim, kasnije i ostati.
"A na kojem jeziku pišeš – na rumunskom ili na francuskom?"
"Na francuskom".
***
Uslijedila je ozbiljna potraga za Podrimjom – prizori sa psima vodičima koji pretražuju svaki ćošak grada i okoline, i helikopteri koji kruže nad rastuženim gradićem poezije. Činjenica da je u ovaj majušni grad poezije i ljudi došao brzo i Podrimjin sin iz Amsterdama, kao i konzul iz ambasade Kosova u Parizu – dodatno je uozbiljila čitavu situaciju. Kosovski pjesnik ipak nije pošao s torbakom nazad svome domu, kako sam ja to isprva mislila. No, na najgore nijesam ni pomišljala.
"Da li se u Alijevoj poeziji mogu naći tragovi kojima se zaputio?", pitala sam grčkog pjesnika, Dimitrisa Angelisa, iza čijeg pogleda se uočavao prizor zalaska sunca. "Hm", pomislila sam onda, "zemlja, planina, cvijet, sunce – sve je oko nas baš kao i u poeziji Alija Podrimje. Baš sve".
"Šta ako je on ušao u svoju pjesmu, zagubio se, i sada ne umije nazad da se vrati?", pitala sam dalje grčkog pjesnika.
"A šta ako njegove pjesme traže sada njega na sve strane?", pitanjem mi je odgovorio Angelis.
***
"Samira, koji je tvoj maternji jezik?", pitala sam pjesnikinju Samiru Negrouche iz Alžira.
"Nemam jedan maternji, već tri: arapski, berberski i francuski. Uz to, u školi sam učila još i engleski i italijanski".
"A na kojem jeziku pišeš?"
"Na francuskom".
"Zašto ne pišeš na arapskom"?
"Arapski govorim u kući, berberski kad idem u trgovinu, a na francuskom se najbolje izražavam. Francuski je jezik kulture".
"A ti, Brahime?", pitala sam Brahima Thazagartija, takođe pjesnika iz Alžira.
"Ja pišem isključivo na arapskom".
***
Tijelo Podrimje su pronašli kako spava zemljinim snom. Tako kažu pjesnici. No, rezultati autopsije sprovedene u Francuskoj kažu da je dehidracija bila uzrok njegove smrti. Naime, Podrimja se, kako se dalje u nalazu autopsije ističe, zaputio u šetnju, stigavši do jedne šume udaljene čak nekih 4 km od Lodeva. U tom trenutku je on izgubio orijentaciju i polako je u njegovom tijelu došlo do dehidracije, koja je i uzrok smrti.
Uprava festivala je priredila omaž Podrimji u čast, na kojem su govorili francuski zvaničnici i pjesnici. Omažu su prisustvovali i Alijin sin koji je došao prije par dana iz Amsterdama, sa svojom đevojkom. Obojema sam uputila najdublje saučešće. Đevojka mi je rekla da je ona deset godina u vezi sa Alijevim sinom, i da je jako dobro poznavala Alija.
Nakon omaža smo se upisivali u Knjigu žalosti. "Počivaj u miru, prijatelju svih nas", bila je moja posljednja poruka za Alija, koju sam dodatno ukrasila istim onim njegovim stihovima koji su me prije par dana neobjašnjivo opsjedali: "Ja ne plačem / Kiša pada, maleni moj".
Mili naš pjesnik umro je sam, u tuđoj zemlji, nesvjesno onemogućivši sebi da bude spašen jednim telefonskim pozivom.
***
Vraćajući se u Crnu Goru, opet sam prošla kroz Marsej – onaj isti velegrad koji sam prije par dana privilegovano posmatrala iz zraka, s željom da se trajno nastanim u njemu. Isti taj Marsej za mene u tom trenutku nije više bio "najljepši grad na svijetu", niti "najljepša pjesma na svijetu". Isti taj Marsej se za mene tada simbolično pretvorio u sami naslov Lomparove knjige koju mi je upravo u njemu Podrimja i poklonio – u jedan "mit o izgubljenim dodirima", u sjećanje na izgubljene trenutke.
***
"Dragi prijatelju, nisam mogao da zaboravim ovu knjigu, pa odlučio sam da treba doneti ovu divnu knjigu, brate moj. Ipak mi ćemo pobediti zajedno"- iz svoje radne sobe u Podgorici čitam te nečitko napisane Alijeve riječi posvete za mene.
U tom trenutku uzimam i gledam u moju i Alijevu zajedničku fotografiju, snimljenu na dan njegovog nestanka. Zemlja, planina, cvijet, sunce – sve je oko nas isto kao i u njegovoj poeziji, izuzev jednog doista lucidnog detalja – moje oči su sklopljene, a njegove široko otvorene. Tumačenja ove fotografije može imati bezbroj. Jedno od njih sugeriše da smo nas dvoje zajedno osjetili nečujno došunjavanje smrti, zbog čega sam ja i sklopila svoje sanjajuće oči da ne gledam u njene korake, dok ih je Podrimja hrabro otvorio, pohrlivši pravo k njenim raširenim rukama.
***
Na Mediteran sam pošla da tražim ljude i pjesme. Pjesme sam našla, ljude izgubila.
No comments:
Post a Comment