Mile Stojic
tacno.net
U drugoj polovici srpnja 2012. sudjelovao sam na književnome festivalu Voix de la Méditerranée. Na jugu Francuske, pedesatak kilometara od Azurne obale, već godinama okuplja se pjesnički babilon Sredozemlja i pitoreskni gradić Lodéve pretvara se jednog ljetnog tjedna u ogromnu pjesničku pozornicu. Zbog onih petnaestak kilometara neumske rivijere i Bosna se broji u mediteranske države, pa je tako i na mene došao red. Već pri dolasku u prijemnu kancelariju u susret mi razdragano ide kosovski pjesnik Ali Podrimja, moj stari znanac i drug. Iako živi u Prištini, na Kosovu, on je je u katalogu festivala označen kao zastupnik države Albanije, a bolje bi bilo da piše: albanske književnosti.
Podrimja je u socijalističkoj Jugoslaviji bio afirmiran i omiljen pjesnik. Rođen u Đakovici kao dijete siromašnog seljaka, prošao je sav onaj mukotrpni put koji su jugoslavenski Albanci morali prelaziti da bi se afirmirali u javnome životu te države. Njegova poezija emancipirala je albansku dimenziju jugoslavenske socijalističke harmonije, na nauk utopije o bratstvu i jedinstvu on je utiskivao romantični pečat ilirskog mita. Naslov jedne njegove knjige, prisjećam se, glasio je “U bogu su vidjeli zmiju”. To je bila asocijacija na ilirsko božanstvo Draccena, koje se predstavljalo u obličju poskoka. Početkom osamdesetih vrlo je bila prihvaćena i čitana njegova knjiga Lum lumi, posvećena prerano umrlome sinu. Razgovaramo uz kavu o današnjem Kosovu i Bosni, o novim realnostima koje je proizveo rat. Vama je, kažem, rat donio državu, a nama ju je oduzeo.
Podrimja me pita za neke sarajevske pisce koji su bili agitatori Miloševićeve ratne politike, priča nevezano o albanskoj egzilantskoj golgoti u agoniji Jugoslavije, o Rugovi, s ponosom govori o novopriznatoj državi Kosovu, u kojoj je doživio da ponese titulu akademika. Kaže da je posvetio jednu pjesmu Sarajevu. Moli me, potom, da ga odvedem u festivalsku menzu. Šetamo kroz vrevu gradića u mediteranskom ljetu, razgledajući ulične knjižne štandove, na kojima se nudi poezija frankofonskih mediteranskih zemalja uz velike popuste. Opija me zavodljivi žamor ljeta, laki korak žena u svilenim haljinama duž kamenitih uskih pločnika. Razmišljam o sretnim vremenima atlantide i o mržnji i ubilaštvu koje je nemoguće opisati i opjevati. Kao da čita moje misli, Podrimja kaže: “Svako ljudsko biće ima pravo da živi”. Ostavljam ga u vrtnom restoranu, uz dogovor da ćemo se viđati narednih dana.
Nakon dva dana upoznajem kosovsku novinarku i pjesnikinju Ilire Zajmi, koja mi zabrinuto veli da se Podrimja ne odaziva na telefon, da ga nema u hotelskoj sobi. Poslijepodne vidim zalijepljene plakate s njegovom slikom po izlozima: svi koji ga vide, neka prijave festivalskom odboru. Sutradan iznad grada grme policijski helikopteri, a čitam u lokalnim novinama da se u potragu dala i specijalna jedinica žandarmerije sa psima tragačima. Nakon dva dana potrage saopćeno je da je pjesnik Podrimja nađen mrtav uz rijeku u jednoj šumi, četiri kilometra udaljenoj od grada. U jednom rječniku sam našao da na albanskome riječ lum znači “rijeka”. Lum, Lim? Pomišljam s užasom: bio sam posljednji čovjek koji je s Podrimjom razgovarao.
Po povratsku u Sarajevo listam stare časopise i u jednom od njih nađem ove Podrimjine stihove: “Daleko mnogo daleko, Lum, noge mi otpadoše, laktovi mi se okrvaviše prateći te. Sada si daleko, vrlo daleko. Smrt bješe brža od mene”.
tacno.net
U drugoj polovici srpnja 2012. sudjelovao sam na književnome festivalu Voix de la Méditerranée. Na jugu Francuske, pedesatak kilometara od Azurne obale, već godinama okuplja se pjesnički babilon Sredozemlja i pitoreskni gradić Lodéve pretvara se jednog ljetnog tjedna u ogromnu pjesničku pozornicu. Zbog onih petnaestak kilometara neumske rivijere i Bosna se broji u mediteranske države, pa je tako i na mene došao red. Već pri dolasku u prijemnu kancelariju u susret mi razdragano ide kosovski pjesnik Ali Podrimja, moj stari znanac i drug. Iako živi u Prištini, na Kosovu, on je je u katalogu festivala označen kao zastupnik države Albanije, a bolje bi bilo da piše: albanske književnosti.
Podrimja je u socijalističkoj Jugoslaviji bio afirmiran i omiljen pjesnik. Rođen u Đakovici kao dijete siromašnog seljaka, prošao je sav onaj mukotrpni put koji su jugoslavenski Albanci morali prelaziti da bi se afirmirali u javnome životu te države. Njegova poezija emancipirala je albansku dimenziju jugoslavenske socijalističke harmonije, na nauk utopije o bratstvu i jedinstvu on je utiskivao romantični pečat ilirskog mita. Naslov jedne njegove knjige, prisjećam se, glasio je “U bogu su vidjeli zmiju”. To je bila asocijacija na ilirsko božanstvo Draccena, koje se predstavljalo u obličju poskoka. Početkom osamdesetih vrlo je bila prihvaćena i čitana njegova knjiga Lum lumi, posvećena prerano umrlome sinu. Razgovaramo uz kavu o današnjem Kosovu i Bosni, o novim realnostima koje je proizveo rat. Vama je, kažem, rat donio državu, a nama ju je oduzeo.
Podrimja me pita za neke sarajevske pisce koji su bili agitatori Miloševićeve ratne politike, priča nevezano o albanskoj egzilantskoj golgoti u agoniji Jugoslavije, o Rugovi, s ponosom govori o novopriznatoj državi Kosovu, u kojoj je doživio da ponese titulu akademika. Kaže da je posvetio jednu pjesmu Sarajevu. Moli me, potom, da ga odvedem u festivalsku menzu. Šetamo kroz vrevu gradića u mediteranskom ljetu, razgledajući ulične knjižne štandove, na kojima se nudi poezija frankofonskih mediteranskih zemalja uz velike popuste. Opija me zavodljivi žamor ljeta, laki korak žena u svilenim haljinama duž kamenitih uskih pločnika. Razmišljam o sretnim vremenima atlantide i o mržnji i ubilaštvu koje je nemoguće opisati i opjevati. Kao da čita moje misli, Podrimja kaže: “Svako ljudsko biće ima pravo da živi”. Ostavljam ga u vrtnom restoranu, uz dogovor da ćemo se viđati narednih dana.
Nakon dva dana upoznajem kosovsku novinarku i pjesnikinju Ilire Zajmi, koja mi zabrinuto veli da se Podrimja ne odaziva na telefon, da ga nema u hotelskoj sobi. Poslijepodne vidim zalijepljene plakate s njegovom slikom po izlozima: svi koji ga vide, neka prijave festivalskom odboru. Sutradan iznad grada grme policijski helikopteri, a čitam u lokalnim novinama da se u potragu dala i specijalna jedinica žandarmerije sa psima tragačima. Nakon dva dana potrage saopćeno je da je pjesnik Podrimja nađen mrtav uz rijeku u jednoj šumi, četiri kilometra udaljenoj od grada. U jednom rječniku sam našao da na albanskome riječ lum znači “rijeka”. Lum, Lim? Pomišljam s užasom: bio sam posljednji čovjek koji je s Podrimjom razgovarao.
Po povratsku u Sarajevo listam stare časopise i u jednom od njih nađem ove Podrimjine stihove: “Daleko mnogo daleko, Lum, noge mi otpadoše, laktovi mi se okrvaviše prateći te. Sada si daleko, vrlo daleko. Smrt bješe brža od mene”.
No comments:
Post a Comment